Evo razmišljala sam o prijateljstvima i o onoj curi što sam je susrela na faxu i o kojoj sam rekla da ću vam pričati, ugl, da..primjetila sam da ja ono kad sretnem nekog uvijek ga volim "strpat u neki koš"na osnovu nekih karakteristika, po tome tko mi je više simpatičan tko manje, da li je licemjeran ili je sasvim okej, itd.
So here's da story..

Ona je ekscentrik, osoba kakvu ne viđate svaki dan..
Puna optimizma, iako živi u pesimizmu.
Ona je osoba koja hrabro nosi svojih metar i 78, i ne posustaje sasuti svoje misli ravno nekome u lice.

Njoj se divite, ali nju i žalite.
Ljudi je gledaju kao premršavo veliko čudovište i pretjeranu glumicu u ulozi luđakinje.
Ovaj život nije za nju, što ona misli tko je?Ona je izgubljeni slučaj...gubitnica koja neprestano nailazi na ismijavanje, ogovaranje i ruganje..
Zar je ona kriva što izražava svoje mišljenje jasno i glasno?
Zar je ona kriva što je drukčija od ostalih?
Zar je ona kriva što ljudi ne razumiju život u kojem ona živi?
Ona je buntovnica, možda po mom mišljenju i prenaivna i preotvorena...možda još ne shvaća da su neki ljudi iskvareni i samo čekaju novu žrtvu koju će napasti.
Ali ona je i iskrena prijateljica.
Ona će ti bez problema ispričati svoju životnu priču, pokušaje samoubojstva koje će te ostaviti bez daha.
Njoj nije stalo do mišljenja drugih. Ona je naučila biti jaka.
Ona je jedna od onih ljudi za koje, nakon kratkog razgovora, imaš osjećaj da ih poznaješ oduvijek.
Ljudi joj ne daju ni šansu da je upoznaju, a već je osuđuju...
To je tako žalosno.
Ali život je nosi dalje. Možda je jednom opet sretnem, u njoj sam prepoznala prijateljicu. Ne mogu vjerovati da sam zaista na trenutak zapravo u njoj vidjela i svoju najbolju prijateljicu. Možda sam ja ta koja se u tom trenutku osjećala usamljenom, jer stvari između moje naj frendice i mene su opet na klimavim nogama...
Kako sada počinjem mrziti sebe.
Toliko prijateljstava prohujalo je kroz moj život, a ja sam bila bezobzirna. Ponekad pomislim da sam ih sva mogla zadržati na okupu. Ali nisam...
Trebam li za to kriviti vrijeme koje se otelo mojoj kontroli ili sebe i svoje nezrele postupke.
Ta prijateljstva, bila su to ona prava,dječja, koja traju i stječeš za cijeli život. No ja sam ih iznevjerila, napustila misleći da sam dostatna sama sebi.
Ovaj susret podsjetio me na te propuštene prilike, koje bi zasigurno prerasle u ne možda najbolja ali zasigurno dobra prijateljstva.
Onaj osjećaj kad znaš da si s nekim na istoj razini i kad ti je netko simpatičan i kad mu odmah želiš ispričati sve što ti leži na duši.A kada za uzvrat dobiješ isto to i povjerenje i iskrenost pa čak i pokoju svađu to je pravo prijateljstvo.
Već dugo razmišljam o tome koliko prijatelja imam i koliko sam imala i koliko su ta prijateljstva baš bila prijateljstva, al ona prava ne površna...
Došla sam do zaključka da je čovjek sam, kao što se sam i rodio i kao što će sam i umrijeti, a prijatelji su kao i životni partneri,jednostavno nešto što obogaćuje naš život i čini ga boljim i jednostavnijim, podnošljivijim...ali neće trajati vječno ili bar ne onoliko koliko bismo mi željeli.
Jednostavno bog(život) ti daje i oduzima...
Dok ti na kraju ne oduzme i vlastiti život, a pitam se tko će te se onda sjećati, paliti ti svijeću, pustiti suzu i zaplakati...