Nikada nije mislila da rastanci mogu biti toliko teški. Zapravo, nikada nije ni pomišljala na to da će jednom uzeti olovku u ruke i pisati oproštajno pismo.
Vrijeme kao da je teklo prebrzo, a ona je bila u nemogućnosti da premota film u kojem se našla, da vrati bar još jedan sat, još jedan dan, još jedno djetinjstvo bez briga i mračnih slutnji. Život je okrutno prekratak. Starac joj nije rekao još nešto što je htjela čuti, ali znao je da ona to zna. Ovo je njezina posljednja noć.
Već se smračilo. Čudno je to kako njezine oči više nikada neće vidjeti sunčevu svjetlost. Cvrkut ptica u zoru, plač kćerkice i bračne svađe polako joj već blijede. Postaje joj smiješno kako male stvari, mali djelići života sad postaju ogromni u njenim sjećanjima. Kako stvari koje mrzimo sad odjednom zavolimo i postaju nam drage. Poželjela je sad uhvatiti sva ta nekada omražena sjećanja i čvrsto ih priviti uza se, poput malog plišanog medvjedića što ga je spavajući držala uza se kada je bila mala.
No pripremala se. Savijest joj je postajala mirnija. Nije ni za čim žalila. Bila je ponosna na ono što je proživjela. Shvaćala je što gubi, ali nije se bojala crne zvijezde, njezine crne smrti.
Svatko je rođen pod svojom zvijezdom, a njezina je crna. Crna kao i njezina sudbina. Sve će se njome završiti,a legenda neće pogriješiti. Bilo bi krajnje grešno da ona živi. Ona zbog koje su mnogi stradali te noći. Naročito njezina majka. Majka ju je spasila, majka ju je obranila i pustila svoju krv na njenim rukama. Kažu da svatko tko je loš prije ili poslije plati. Izgleda da je ona krvi za sukob. To je njezin ožiljak. Ona je djevojčica koja se nikada nije smijela roditi. Ona je dijete nad kojom crna zvijezda sja. Ta ista zvijezda dolazi po nju, dolazi ispraviti svoju pogrešku.
Ali što je ona kriva za sve to? Zašto bi ona trebala biti lišena života?
Kada bi mogla živjela bi još sto godina i živjeti je htjela. Misli su joj se utišale i sve je vidjela jasno kao dan. Pa ona će postati nešto drugo. Postat će čudovište,a život takav ne bi imao smisla. Zašto ponekadd jdjeca nose teret svojih roditelja? Posljedice se uvijek prenose na potomke. Teret, križ i ožiljci prošlosti što nosimo u sebi. Svi smo označeni, svi smo čudovišta duboko u sebi.
Teško je to priznati, jer svi tragaju za savršenstvom, a savršenstva nema. Kada bi i postojali ne bi bilo života, ne bi bilo nas. Pogreške, mutacije koje se događaju one nas spašavaju. Pogreške i ožiljci zbog njih smo jedinstveni. Ali duboko u sebi sve ih želimo sakriti, jer svi smo samo NORMALNI.
Tereti, križevi i ožiljci na našim leđima naša su sudbina. Sudbina koja nas prati od prvog udisaja, pa zar je moguće onda riješiti je se? Riješiti se svoga tereta?
Sudbina nas odvede i do crne zvijezde. Crne sudbine koja je neizbježna, prije ili poslije svi dolazimo do nje, kada naša se ugasi i prekriju je oblaci. To je opet neizbježno jer postajemo čudovišta. Čudovišta ne postoje jer nitko ne želi da ih se vidi, ona se prenose dalje duboko sakrivena u početku savim sićušna dok ne ojačaju. Zato se crna zvijezda pojavljuje za nas sve. Kada satovi otkucaju ponoć i sat proguta mrak. Tada čudovišta umiru, a nova zvijezda javlja se. Tko može reći, tada, da je istina da čudovišta nema i neće biti nikada više?
Ne vjeruj svemu što vidiš i čuješ, ali ponekad izbora nema, ponekad niti ne postoji.
Zvonce se oglasilo. Pričekala je par trenutaka, a onda je vrata otvorio vremešni starac.
Zabljesnule su je njegove inenađene oči, očito je nije očekivao, no svejedno ju je pustio da uđe.
Ispijala je vrući čaj s okusom šumskog voća, kada je starac pred nju, na oniski stolac, bacio staro izdanje lokalnih novina.
NESTALA DJEVOJČICA BEZ OŽILJAKA-pisalo je u naslovu, a odmah ispod naslova bila je slika mrtvog tijela što je ležalo u istoj onoj uličici iz njezinih snova.
-Možda tada nisi imala ožiljaka, no sada je prošlost tvoj najveći ožiljak.-
Podigla je drhtavim rukama stare novine, bojeći se onoga što će pročitati. Nakon svega nije mogla zatvoriti oči i okrenuti glavu. Došla je po odgovore. Njezin pogled kao da je bez razmišljanja proklizao ispod slike gdje je pisalo: Pokolj u Orasu.
-Reci mi sve što znaš!-gotovo pa da je i zapovijedila starcu, koji je zatim otpočeo nejnevjerojatniju priču što ju je ona ikada bila u prilici čuti.
-Bio sam na dužnosti kad su mi javili da se dogodio obračun u predjelu Oras. Bila je to uobičajena patrolna ophodnja. Rekli su mi da je to obračun uličnih bandi, kao što su to svi pretpostavljali...-zastao je i nakašljao se, a potom nastavio.
-Predio Oras je...duga priča. Nazvan je tako jer se smatralo da su ondje nekoć davno obitavlali...vampiri. Rumunjska je kolijevka vampirske krvi, a oras na rumunjskom znači grad, grad vampira pretpostavljam, no nije važno. Tada, kada sam stupio u tu užasnu ulicu, prvo što sam ugledao bila je uplašena djevojčica. Nisam znao što bi jadno dijete moglo raditi na ovakvom groznom mjestu. Bila je prestravljena, nije niti znala odgovoriti kada sam je upitao za njeno ime. Prestravljena, užasnuta s krvlju na dlanovima. Ali krv nije bila njezina, ona je bila neozlijeđena-bez ijednog ožiljka u uličici kao iz noćne more. Vjerujte mi, bio je to najgori prizor koji ću pamtiti dovijeka...I onda smo je pronašli. Tvoju majku, ovo tijelo na slici. No, ne samo nju, već i ostale. Bio je to obračun priodnog s neprirodnim, ljudi i vampira. Dakako, dokazati takvo što bilo je nemoguće, jer su pronađena samo ljudska trupla, a ona druga pretvorila sus e u prah i zamela sve tragove za sobom. Kada smo se vratili, djevojčice više nije bilo, djelatnici hitne pomoći su je odvezli i nisam znao ništa o njoj sve do par narednih godina kada je do mene nekakvim putem došla informacija da je djevojčica posvojena. No, to nije sve, slijedi ono najzanimljivije.-opet je zastao.
Ona je sjedila kao hipnotizirana, ne rekavši ni jednu riječ i dalje ispijajući čaj.
-Nastavit ću.-kimnula je glavom.
-Slučaj me počeo zanimati. Sve ono što nisam vjerovao, ispostavilo se istinitim. Počeo sam vjerovati u nadnaravno. Čak i kada nisam vidio, vjerovao sam i vjerujem i još. To je i kao vjera u boga. Sam određuješ hoćeš li vjerovati ili nećeš. Ja sam izabrao ovo prvo. Provodio sam svaki slobodni trenutak u knjižnici ili na računalu. Polako sam otkrivao taj mitski svijet. Tko može dokazati da mitovi nekada nisu bili stvarni? Tko može dokazati da bog postoji, a vjera nije isprazna? Tko može dokazati da postoje čudna bića i da oan nisu izumrla? Kažu da su dinosauri izumrli, ali kažu i da krokodili potječu od njih. Jesu li izumrli ili evolurirali kao i čovjek iz majmuna, ili kao čovjek iz čovjeka ili kao čovjek iz svemira ili kao čovjek iz vampira. Hm, vjera je čudna stvar...A opet postoji legenda na koju sam nabasao tražeći svoju vjeru, svoju istinu zapravo jer vjeru sam već i pronašao. Evo što mi je ona rekla: Rat će se dogoditi i dijete će već biti rođeno. Dijete hibridno, neozlijeđeno. Samo ono neće zbati da je takvo, već nakon što prođu trideset i tri godine, dijete će se promijeniti u vrijeme kada na nebu zasja crna zvijezda. Dijete će postati čudavište, koje je kažu izumrlo. Čudovišta ne postoje. I to kažu. Što na kraju vjerovati? Djetetovo ime bit će Nesarugee.-stao je.
-Kako se ne sijećam sukoba?-upitala je zapanjena.
-Vjerovatno si pala iz majčina naručja i izgubila taj dio pamćenja. Ne zaboravi, ti si Nesarugee...crna zvijezda, neru stea..-nesarugee..slovo t preobrazilo se u e..kao što ćeš se i ti...Zvijezda se pojavljuje za vrijeme noći bez mjeseca, to je noćas trideset i tri godine poslije obarčuna. Nalik je mjesecu kojeg zaklonjuje oblak. Imaš vremena do ponoći, a onda...legenda nastupa.
Kada maštaš i sanjaš, kažu, možeš biti bilo tko. Ali najčešće smo to mi sami. Stvari su ponekad ograničene. Izgleda da ne možemo pobjeći toj činjenici, ponekad su stvari koje ne želimo da budu takve naprosto egoistične.
Zatvorila je vrata sobe svoje petogodišnje kćerkice i otišla na počinak. Brzo je zaspala. San joj je godio nakon svih onih burnih događaja nakon prometne nesreće. I sad nakon nekoliko tjedana nakon nesreće glavom joj je prolazila miso o tome koliko je umorna i koliko su iscrpljujući bili ovi dani za nju. Kako li joj se samo kapci sklapaju, gotovo pa da ih ne može ni kontrolirati. Znala je. San je zove. Ona je zove.
Već je nekoliko noći sanjala isti san. I kad bi pomislila da je samo zadrijemala i poželjela otvoriti oči, njezini teški kapci bi se podigli, ali umjesto da ugleda svoju sobu obavijenu mjesečinom, vidjela bi sivu, hladnu, krvlju oblivenu nepoznatu ulicu. Ljude koji bježe i krv što kaplje niz njezine dlanove. Njezine?
Bili su to presićušni dlanovi da bi bili njezini, prekrvavi da bi bili stvarni, predrhtavi da bi mogla povjerovati. No, opet gledala bi očima nekakve djevojčice. Uplašene i izgubljene. I opet bi joj prilazio taj čovjek sa značkom i točno je mogla čuti misli te male djevojčice koja se nije mogla sjetiti svojega imena. I opet je mogla čuti iz daljine nečiji drugi glas:-Našli smo je!-
Pogledala bi prema nebu i pala bi već noć i sve je iznova iščezavalo u bujici snova. I tako se to događalo već nekoliko puta nakon nesreće.
Odlučila je vjerovati u ono da svaki san ima svoje značenje. Neki ljudi ne vjeruju ni ono što vide u stvarnosti, kako onda vjerovati u nešto što ti san donosi? No sve je to na nju djelovalo dogmatički. Nešto se s njom zbivalo i ne smije to zanemariti. Vrijeme je da preuzme stvari u svoje ruke. Od kuda da počne? Od čega? Počeci su najteži, kažu. Njezin cilj postalo je otkriće ulice i događanja iz te sanjive noći. Istina je kažu, ne vjeruj svemu što vidiš, ali poneka nema izbora, ponekad on niti ne postaji.
***
Već je po peti put sanjala taj san. Znala ga je sad već gotovo napamet, do najsitnijeg detalja. Mogla je jasno očitati registraciju kola hitne pomoći, kao i vidjeti ime policajca sa značke koju je nosio.
Njezina upornost odvela ju je ravno do poličajčevih vrata. Bio je to taj trenutak, trenutak preokreta.
Nije bila sigurna želi li poći tim putem. Želi li zaista podignuti ruku i pozvoniti. Potraga za istinom dovela ju je ovamo, ali sada je bila čak i spremna baciti sve u vodu. No ono najgore bilo je to što ne bi zažalila. Ponekad je teško pogledati istini u oči. Jer možda ćemo čuti ono što ne želimo. Istina nije uvijek lijepa i bajna, ona je surova i neprihvatljiva. Isto je i sa željama. Kada se ostvare nisu uvijek one prave, kakvima smo ih zamišljali. Savršenstva nema niti postoji.
Pitala se, ta kome će trebati ta istina uopće?
Samo će je ona saznati, samo će je ona znati. Samo će se ona suočiti s njome i pokušati je prihvatiti, kao što je ona djevojčica prihvatila strah u duši, strah u krvi koja još kola njenim žilama, jer znala je, strah je bio isti. Ta djevojčica bila je ona.
Tišina i mir to je ono što je ona trebala. Mogla bi osluškivati tišinu satima, danima, godinama! Ne bi činila ništa, samo osluškivala. Oh, Bože nije li to pomalo čudno, pomislila je. Zacijelo sam sišla s uma, možda i jesam potpuno poludjela. Ali, opet koji čovjek želi živjeti u problemima? Gušiti se u zatvorenoj kutiji, plivati u besparici, polako krvariti iznutra dok mu ne ponestane i zadnje kapi krvi, kada se drugi kraj ne pokrpa. Zar život je to? Zar smo rođeni radi toga? Kada bi djetinjstvo trajalo cijeli život, kada bi snovi postajali stvarnost oni dječji ponekad i besmisleni i smiješni, bi li se tada nešto promijenilo? Zamisli da upravo ti imaš moć promijeniti sve. Što bi li prvo promijenio? Nešto što žarko želiš, do čega ti je stalo? Ili pak nešto drugo. Nešto na što te tjeraju ostali, a ti to ne želiš iako moraš to učiniti jer i to je dobro za tebe i za dobrobit svih drugih. Hmm…je li ponekad dobro biti sebičan i raditi po svome ili se pak žrtvovati radi drugih? Pitanje je što se bolje isplati? Pa, tko će ti na ovom svijetu učiniti nešto a da iz toga nema koristi? Hm, ne znam, nisam sigurna. Ali znam da ponekad ne možeš birati kojim putem ići, ne ako te srce vodi, a situacija okrutno priveže. Ponekad nema izbora, ponekad on niti ne postoji.
Tišina i mir, kratko traju u današnjem okruženju. Ta ne možeš dovijeka lebdjeti u nekakvom međuprostoru. Moraš se spustiti natrag na zemlju, gdje je sve počelo i gdje će se završiti.
-Mama!-prostrijelilo joj je glavom i namrgodila je lice. Polako je otvorila oči. Ispred nje stajala je njezina petogodišnja kćerkica kovrčave kose nestašno se keseći.
-Jesi li dobro?- podigla je pogled i tek tada shvatila da se pored djevojčice nalazi visoki crnokosi čovjek, njezin suprug. Bila je to njezina mala obitelj.
-Mislim…glava me još boli.-pokušala se namjestiti u bolničkom krevetu slažući bolne grimase.-Što se dogodilo?- pitala je nakon kratke stanke.
-Gospođo, doživjeli ste prometnu nesreću.-smiješno, tek je sada postala svjesna prisutnosti malog sijedog čovuljka. Čini se kao da joj se pojedinosti pomalo slažu tvoreći cjelovitu sliku. Doktor je stajao s druge strane kreveta gdje se nalazio veliki prozor s kojega je pucao pogled na nemirni ocean. Pažljivo je okrenula glavu prema doktoru i on joj je skinuo ovratnik sa vrata, a zatim nastavio.
-Imate sreće, gospođo, dobro ste se izvukli, mogli ste i poprilično loše završiti. S obzirom na zadobivene lakše ozljede zatiljnog režnja i vašeg odličnog stanja samo dan nakon nesreće, to je izvrsno, štoviše može poći kući. Puštam vas na kućnu njeg…-ove zadnje riječi gotovo da nije ni čula. Glas malog čovuljka utopio se negdje u dubini oceana na koji joj je pogled pao.
Vani je bilo vjetrovito i gledajući s bolničkog prozora činilo se kao da valići pužu po plavoj površini, a onda bi nestali u bjelini i njihove vrhove vjetar bi raznosio u sitne kapljice i slao tko zna kamo.
Svi ti mali valovi, oni su poput ljudi. Svaki je drugačiji i svaki okonča svoj život prije ili poslije. Prasne i ledenu stijenu, prerežu ga brodovi, nestane u pijesku ili ga čak vjetar ponese. I nema ga i nastaju novi i nestaju ponovno i tako opet od početka. To je kao život. Zar se rodimo da umremo? Jedino se moramo reproducirati i gotovo. Smiješno. Svi smo mi isti mali valići sa rokom trajanja. Žalosno. Zar ne postoji veći smisao življenja? Zar ne postoji nešto veće od života? Istina za kojom se traga još iz antike. Istina o kojoj se pišu legende i mitovi. Doduše, govori se da su oni nestvarni, nitko više ne vjeruje u njih. Oni su samo plodovi mašte niknuli iz zaluđenih umova. Ali legende i postoje jer one same vjeruju u svoju istinu. Pa, da nema njihove istine zar bi onda i postojale, zar bi se onda prenosile? Kako onda taj koji je takvo što napisao može biti zaluđen? Ne može, niti nije. On je samo prenio neku svoju istinu prije isteka vlastitog roka trajanja. Nije li to zanimljivo. Netko čiji je rok istekao stvorio je nešto što nema roka trajanja, nešto bezgranično, nešto besmrtno. No sve je opet pitanje vremena. Kako mogu biti besmrtne ako se prestanu (usmeno) prenositi? Jednostavno mogu. Zvuk će uvijek nestati u tišini, ali papir neće. Skriven, hladan i miran on će čekati.
Prodoran krik prerezao je tišinu njezinog uma. Naposljetku je morala otvoriti oči. Kroz maglovite oči vidjela je ljude kako panično bježe na sve strane. Zvuk policijskih sirena odzvanjao joj je u ušima. Činilo joj se kao da će umrijeti. Nije mogla podnijeti tu buku, bol u ramenu, leđima i prsima.
Što joj se dogodilo? Konačno joj se vid razbistrio. Uličica. Sa slijepim krajem. Mokra od kiše i krvi. Siva, hladna i prljava. Iz kutka u kojem se nalazila pogled je sezao na glavnu cestu. Vidjela je kako i posljednji čovjek mahnito bježi iz uličice i nestaje iza ugla.
Sjedila je sama i bespomoćna okružena crnim, napuštenim zgradama, prekrivena krvlju. Pokušala se pomaknuti, ali nesnosna bol prostrijelila je njezino nemoćno tijelo i ponovo je pala na mokro tlo. Uplašeno je podigla drhtave dlanove prema licu. Krv je tekla niz njezine prste i polako kapala na sivi beton.
-Djevojčice!- začula je strogi glas iznenada.
Sklopila je dlanove i privukla ih sebi, kao da ih skriva i plaho pogledala čovjeka u plavom odjelu.
-Kako se zoveš?-pitao ju je.
Oh, Bože samo da nije nešto skrivila. Čovjek joj se približio kleknuvši pored nje. Kako se zove? Što li ovaj ovdje hoće? Njezino ime? Upregla je svoje sive stanice, no nije se mogla sjetiti svoga imena. A ovaj čovjek uporno gleda u nju, neka je pusti na miru. Začula je zvižduk, čovjek ispred nje je okrenuo glavu. Još je netko bio u uličici, ali negdje daleko, nije mogla dobro razaznati.
Počela se tresti, bila je slaba, čak ne može niti riječ prozboriti.
-Našli smo je!-začula je.
Okrenula je pogled da vidi tog čovjeka što se primicao izdaleka, no oči joj to nisu dopuštale. Magla je bila posvuda, bojala se, hladnoća je razdirala njezine svježe rane, one nikada neće zacijeliti, a oči suzile. Kolica hitne pomoći jurila su uličicom, ali nisu išle prema njoj.
Pogledala je prema nebu. Zar već je noć? Tako naglo se spustila ova tmina. Tko je bila umorna. Sirene su polako blijedjele, a tišina postajala sve jača. Glavom joj je prošla misao kako tišina može biti tako snažna. Godio joj je taj mir, a hladnoća prestajala. Sad je sigurna.
Ne, eto ne odlazim...hihi=)
Predugo imam ovaj blog...hehe..
I tako...puno se toga promijenilo, ali mi se neda o tome pisati, ugledala sam se na dark princa, pa ću i ja objavljivati svoje tekstove..hihi=)
To je to ljudeki, do postanja!
Pa ovako...
Razmišljala sam o tome da zatvorim blog...al ne znam...
U zadnje vrijeme mi niš ne ide, baaa
Hoću reći da sam razmišljala i skužila da ovo nema smisla, malo me ima pa nema....ALI ja nisam osoba koja odustaje, nego kad sam već neš započela onda to moram i dovršit. I sve one muke oko dizajna..ne može se sve to samo tako baciti u vodu..hehe..XD
Kao ni vi blogeri koji me čitate...nastojat ću kommati, kolko budem mogla..a ovaj blog je zasad samo PRIVREMENO ZATVOREN...
Svima sretan Božić i Nova 2008.!!!
Budite mi lijepi, pametni, sretni i zdravi....i do postanja...
